Sve je skupo, sve košta, kad ću, ako ne sad, kako ću kupiti bez kredita, svi imaju kredite... Život van svojih mogućnosti možete vidjeti na svakom koraku, ali izlaz iz dugova i život bez opterećenja od prvog do prvog je moguć, samo se morate suočiti s time.
Složit ćete se, da je puno toga u odgoju. Kako su nas učili da trošimo ili ne trošimo novac, tako se i mi danas ponašamo, uz manja odstupanja ili određene izuzetke. Nekad nisu ni učili već su nam pokazali primjerom.
Upravljanje novcem uči se odmalena
Ja sam bila od one djece koje je doma s izleta uvijek donijelo džeparac natrag, dok su drugi sve potrošili. Novce koje nisam potrošila, ostavili su mi da štedim, nisam morala vratiti. Bila sam prava mala štedljivica. Čim sam mogla raditi preko student servisa, zarađivala sam svoje novce i štedila, tako da mi je taj kliker od uvijek u glavi i uvijek sam imala nešto ušteđeno. Od prve veće zarade kupila sam malo bolje patike.
U našoj obitelji uvijek se oprezno upravljalo novcem. Moji su gradili kuću i s dvije nastavničke plaće nisu nam mogli priuštiti nikakve luksuze. Usprkos tome nikad nismo bili u dugovima, što smo imali, imali smo, što nismo, nije nam nedostajalo.
I dan danas imam usađen u sebi kalkulator koji mi govori što kupiti što ne. I uvijek si postavim pitanje, jel mi ovo stvarno treba? Imam popis za trgovinu (posebno prehrambeni, posebno odjeća/obuća), popis mjesečnih, godišnjih prioriteta… Nikad ne idem u minus i to su me moji naučili i hvala im na tome. Stvar je u tome da moramo raspoznati što nam zaista treba i prosuditi da li si to možemo priuštiti. Znam dosta ljudi koji kupuju bez ikakvog reda i plana, dakle kupe sve što im se prohtje ili kupuju bez ikakvog sistema, pa su stalno u nekim kreditima, obavezama, odgodama, minusima, dugovima. Priznali ili ne, to ih opterećuje. Nikad na zelenu granu, a doma su uskladištili stvari, vrijednosti malog bogatstva i što je najbolje, najčešće niti ne koriste te stvari. Sjetite se samo cipela, kaputa, haljina, koje niste nikad obukle ili muškarci raznih gadgeta koji zauzimaju mjesto i skupljaju prašinu u nekom dijelu sobe.
S druge strane ima ljudi, koji će zbog potencijalne uštede od par kuna biti spremni žicati popuste, uskratiti si sve i svašta, škrtariti na svemu i svačemu, računati gdje im je i za koliko lipa jeftinije nešto kupiti, ne otići na rođendan da uštede na poklonu, kupovati najjeftinije bez obzira na kvalitetu… Znam neke koji će pojesti i stare konzerve kojima je prošao rok trajanja, samo da uštede na gablecu.
Zlatna sredina
Štedjeti je dobro, ali kontinuirano odgađanje potrošnje, čuvanje kvalitetnih vina za neku bolju priliku (po 20 godina), odgađanje putovanja i bilo kakvog užitka, škrtarenje na svemu, nema smisla.
Kao što je neki dan jedna govornica na konferenciji rekla, smatram da su preveliko trošenje i prevelika štednja dvije strane iste medalje, slažem se. Potrebno je naći razumnu sredinu u potrošnji ali i u štednji jer na kraju dana život je samo jedan i definitivno prekratko traje, pa ga ne treba provesti ni u dugovima niti u stalnim sustezanjima ili škrtarenju.